Jeste li se ikad zapitali zašto maksimalne banke imaju tendenciju da satovi postave izvan svojih zgrada? Je li to samo nekoliko vrsta kulture koja je negdje započela? Model stvarnosti, ili postoji dublje što znači zabrinutost? Ispravno, sada nije slučajno da su banke i bankari strastveni prema satovima. Više od svakog drugog tijela, bankari privode: vrijeme je novac.
Jednostavno, nije teško prepoznati zašto. Samo radi primjera, uzmimo u obzir da posuđujete $1000 od finansijske institucije uz naplatu od pet% godišnje kamate. Za godinu dana, vratit ćete zajam, hiljadu dolara plus pet%, za ukupno $1,050. Koristila banka “vrijeme” – 365 dana, da izmjenite svojih hiljadu dolara $1050.
Koncept da je vrijeme novac opet se čovjeku svodi na minimum kao ime martin de azpilcueta. Španski ekonomista koji je živio oko 1500-ih. Bio je jedan od prvih koji je razvio odabranu ideju ili princip novca i njegovu povezanost s vremenom.
Ali ideja koja “vrijeme je novac” može se pratiti dolje natrag do najmanje dvjesto godina prije. Dani Azpilcaute način života banaka koje postavljaju satove izvan svojih institucija započeo je u ranom srednjem vijeku. U koraku sa sociologom Morrisom Bermanom. Nakon trinaestog vijeka satovi u talijanskim gradovima “udario 24 sati dana”. Rekao je Berman u svojoj knjizi, “ponovno očaravanje arene.”
nije preokret sudbine da se potpuno novi oblik ekonomske trgovine promijenio u uspon unutar 13. i 14. vijeka. Rekao je Berman, posebno u Italiji, pri čemu novi oblik financijskog obračuna postaje zamjena starom, raspadajuće feudalne strukture. Taj novi oblik ekonomije postaje začetak nove vrste novčanog sistema: kapitalizam. Od rute, istinski labavi kapitalizam kakav smo svjesni ovih dana više se ne bi učvrstio otprilike do 1700-ih. Ali koncept da bi na novac moglo utjecati ili ga iskoristiti protok vremena, pomalo se isključuje i šeta u Europi, a zatim u centar.
Ovih dana, većina ljudi to uzima bez obzira na to “Vrijeme je novac”. To je koncept koji se pojavio tako ugrađen u naš svakodnevni način života. I tako duboko zaglibili u naše razmišljanje, ne možemo vjerovati vremenu ili svijetu kada to nije bilo tako. Međutim ranije od godine 1200, recimo, gotovo niko nije vrijeme smatrao novcem. Pravi mehanički sat za proučavanje ljudi bio je rijedak. (sunčani satovi i vodeni satovi prolaze opet kroz mnoga stoljeća, međutim to je zaista svaka druga priča!). Ranije od izuma modernih satova, s vremenom nije postojala takva opsesija.
Milijuni ljudskih bića danas dobijaju proviziju “preko sata”. Što uistinu pokreće domaći koncept da je vrijeme novac. “ako radim 8 sati za $10 u koraku sa satom, zaradim osamdeset dolara!” i budite svjesni kako ideja vremena djeluje na naš jezik na mnogo načina. Ako neko stavi više od 40 sati u skladu sa sedmicom, to je uzeti u obzir “izvan redovnog vremena”. Ovo potonje “tip” od vremena, “dodatno vrijeme,” je često dodatno blago od “normalno vrijeme”. Jer lik dobiva bolju naknadu za rad većih sati.
Zbog činjenice vrijeme je gotovina, komercijalno preduzeće iz “moćna kontrola vremena” je nastao kao preduzeće samo po sebi. Knjige možete kupiti na način da pametnije koristite svoje vrijeme. Pohađajte seminare o kontroli vremena, i analizirati “trikovi” kako bi ga snažnije iskoristili polako. Svi smo zainteresirani za bolje korištenje vremena jer nam to obično omogućava dodatni novac.
Zanimljivo, jedan od pristupa za zarađivanje čak i dodatnog novca je bijeg od rada za platu koja se temelji na potpuno strogom vremenu. Neka ljudska bića ne dobivaju plaću kroz sat vremena, međutim kao alternativa kroz god, sa godišnjom zaradom. Plaćeni poslovi su radije bolje plaćeni od radnih mjesta na satnici. Problem sa plaćama po satu je taj što postoji samo toliko sati u toku dana. Bez obzira na to koliko puno želite raditi, neko vrijeme je sputavanje.